Odustala sam jučer od svojih principa. Načela. Uvjerenja. Stavova. Sad se pitam, jesam li odustala od sebe? Neke stare sebe.
Odrezala sam ruže za vazu!
One iste ruže koje sam ponosno fotografirala u svom vrtu. Da. Upravo te.
Boljelo me nešto u nutrini. Kao da režem dio sebe.
Zašto sam to učinila?
(ovo gore nije vapaj očajnika, tipa, Oh, zašto sam to učinila?!?!?! Već uvod u obrazloženje.
Sada jedno tjedan dana neću stići na selo. K tome za danas su najavili nevrijeme. Izgled ruža nakon snažne kiše i nije neki prizor. Žalostan je. Iako, sve je to priroda (koliko je “priroda” rezati uvele cvjetove ruža, tzv. deadheading?). A tek pupoljci natopljeni vodom koji se ne mogu otvoriti…
Ja sam dakle spasila njihovu ljepotu. Da se zadrži još malo, ne samo u “mojoj glavi”, nego i pred očima.
I tako sam ujutro, ušavši u boravak i vidjevši ruže u vazi, istovremeno bila i tužna i sretna.
Tužna zbog odrezanih ruža i sretna zbog njihove ljepote.
Pozdravila sam ih. ☺️
Te moje ruže su kao neka metafora života.
Ponekad moramo učiniti stvari koje su nam bolne, ali daju više smisla. Pa makar to bilo “samo” rezanje ruža za vazu.
Trebamo se zapitati koji to dio života moramo “odrezati”, znamo da će nas boljeti, ali kasnije ćemo biti sretniji.
Možda čak ne odmah. Možda kroz neko vrijeme.
Kao što ću ja danas popodne (ili navečer) kad bude padala snažna kiša, biti sretna što u sigurnosti svog stana, uživam u ljepoti ruža.
