Danas sam mislila napisati pjesmu. Šetala sam vani s Nikicom i osjetila kapi kiše. I to mi je bilo dovoljno za prvi stih.
Danas sam osjetila kapi kiše.
Šetala sam dalje i razmišljala što bih još napisala.
I ništa mi nije padalo na pamet.
I onda sam razmišljala o tome kako je u tom stihu sadržano sve. I zašto pjesme ne bi mogle imati samo jedan stih? No je li to onda poezija ili proza? Ili pjesma u prozi? I zašto sve mora biti u nekim “kućicama”? Zašto bi trebali znati je li to poezija ili proza? Zašto bi me to uopće trebalo zanimati. Jedan stih – jedna misao. I Queenovci su rekli One man – One vision.
Može li jedan stih biti dovoljan? I što je sa životom? Kada nam je u životu dovoljno? Zašto se ne zaustavimo na jednom stihu, nego tražimo cijelu pjesmu, pa makar i na silu?
Ponekad je dovoljna jedna riječ. Jedan pogled. Opet glazba. Ovaj put Massimo – Iz jednog pogleda.
A ja – iz jednog stiha… Iz jednog stiha cijela “filozofska rasprava” u mojoj glavi.
Onda sam ugledala oblake. Oni su me trgnuli iz mojih razmišljanja. Odlučila sam da je dovoljan jedan stih.
Jutros me iza 5 probudio pas. I to ne bilo koji. Nego moj. Vlastiti. Ne lajanjem. Već prigušenim “nakašljavanjem”. Mislila sam ga ignorirati, ali sam začula nečije kruljenje crijeva. Nisam bila sigurna jel to on ili ja, pa sam ipak ustala.
Već kad sam otvorila vrata balkona i kad me dotaknuo svježi jutarnji zrak, moja “ljutnja” što sam tako rano ustala (a na godišnjem sam) polako je počela splašnjavati. Otvorila sam sva vrata da taj zrak koliko-toliko procirkulira stanom.
Nakon uobičajene igre mačke i miša prije izlaska, stavila sam ga na oprsnicu.
U hodnicima zgrade zadržala se ljetna sparina.
Lift i izlazak iz zgrade.
I odjednom – šok! Svježina! Jutarnja svježina! Nakon jučerašnjih 35°c, kada je zrak bio kao kod Babe Poludnice (“Kako je Potjeh tražio istinu”, Ivana Brlić Mažuranić), odjednom u nosnicama osjećam svježi jutarnji zrak koji me istovremeno miluje po golim ramenima. Mogla sam čak imati majicu s rukavima i ne bi mi bilo vruće.
Sve sam mu oprostila! (Mom Nikici)
Na aplikaciji sam provjerila temperaturu u Zagrebu. 19°c. 19°c! Pa to je gotovo dvostruko manje nego jučer u najtoplijem dijelu dana!
I onda smo se prošetali. Pustila sam ga da me vodi. Ionako sam van izašla radi njega, a ne radi sebe. Iako, pitam se, tko je tu koga izveo van. Da je do mene, ja bih sad spavala i propustila najbolji dio dana. Nije li on zapravo mene izveo, kad već sama nisam shvatila kada treba izaći?
I tu dolazimo do poante. A to je smisao.
Jer moje je prerano buđenje izlaskom na svježi zrak odjednom dobilo smisao. I možda će ostati najsmislenija stvar u cijelom danu.
Finding meaning. Ova mi sintagma nekako puno bolje zvuči na engleskom. Jer “finding” je istovremeno i imenica i glagol. U hrvatskom bi to bilo (pro)nalaženje smisla. Nalaženje mi nije tako lijepa riječ. A trebala bi biti. Svoju ljepotu dobiva riječju smisao.
Kao što rano buđenje dobiva smisao jednom ugodnom jutarnjom šetnjom.
A kada sam se onako rano probudila, to mi tada uopće nije imalo smisla.
I zato uvijek trebamo biti budni i otvoreni za vrijednosti što nas čekaju. Za smisao koji ne očekujemo.
Trebamo imati otvorene oči kako bismo primijetili ljepotu oko sebe.
“Noćne frajle”
Jer rano ujutro još su otvoreni cvjetovi koji cvatu noću.
Lonicera, kozokrvina, orlovi nokti
Jer rano ujutro cvijeće još snažno miriši.
Rano ujutro čuju se prva crkvena zvona.
Rano ujutro još izgleda kao da sve možemo. Dok nas vrućina ne demantira.
Po povratku iz šetnje još smo sjeli iza zgrade. Nikica nije želio kući. Nije se dao u zgradu, već me poveo do zidića i prvo sjeo, a zatim i legao na njega. Ptice su se polako stišavale, a jačali su zvukovi ponedjeljka. Automobili, šum prometa u daljini.
U jednom sam trenutku rekla: “Hajde! Idemo doma!” Nikica je ustao, kao da mi nikada nije pružao otpor. I lagano pošao za mnom u zgradu.
Hvala ti, moj mali prijatelju, na ovom posebnom iskustvu!
Počeo je godišnji odmor. Sad bi moja mama rekla: “Nemoj to javno objavljivati.” Ali, meni je počeo godišnji odmor, a ja nisam nikamo otišla!
Evo, sjedim na balkonu i pijem svoju prvu jutarnju kavu. Da. Želim taj osjećaj! Ne moram gledati na sat. Razmišljati koliko mi treba za tuširanje, a koliko za šminkanje. Ne moram gledati google maps i koji je najbrži put do posla, iako već znam.
Mogu uzeti knjigu i čitati bez grižnje savjesti.
Mogu si još malo odspavati, baš ako hoću.
Mogu sve, a ne moram ništa!
I sad si nekako razmišljam, zašto taj stav ne bih zadržala i nakon godišnjeg odmora?
Mogu sve, a ne moram ništa!
Ponavljat ću si to kao mantru. Možda mi dođe i do onih dijelova mozga, koji mi stalno kljuckaju da nešto moram. Ne moram!
Sve što radim, moj je izbor.
Jedino mi je žao što sam pišući post, popila do kraja svoju prvu jutarnju kavu.
And now I can spend more time with my roses, roses, roses …