Danas sam mislila napisati pjesmu. Šetala sam vani s Nikicom i osjetila kapi kiše. I to mi je bilo dovoljno za prvi stih.
Danas sam osjetila kapi kiše.
Šetala sam dalje i razmišljala što bih još napisala.
I ništa mi nije padalo na pamet.
I onda sam razmišljala o tome kako je u tom stihu sadržano sve. I zašto pjesme ne bi mogle imati samo jedan stih? No je li to onda poezija ili proza? Ili pjesma u prozi? I zašto sve mora biti u nekim “kućicama”? Zašto bi trebali znati je li to poezija ili proza? Zašto bi me to uopće trebalo zanimati. Jedan stih – jedna misao. I Queenovci su rekli One man – One vision.
Može li jedan stih biti dovoljan? I što je sa životom? Kada nam je u životu dovoljno? Zašto se ne zaustavimo na jednom stihu, nego tražimo cijelu pjesmu, pa makar i na silu?
Ponekad je dovoljna jedna riječ. Jedan pogled. Opet glazba. Ovaj put Massimo – Iz jednog pogleda.
A ja – iz jednog stiha… Iz jednog stiha cijela “filozofska rasprava” u mojoj glavi.
Onda sam ugledala oblake. Oni su me trgnuli iz mojih razmišljanja. Odlučila sam da je dovoljan jedan stih.
Danas sam osjetila kapi kiše.
Kapi kiše.
I ništa više.