Danas sam mislila napisati pjesmu. Šetala sam vani s Nikicom i osjetila kapi kiše. I to mi je bilo dovoljno za prvi stih.
Danas sam osjetila kapi kiše.
Šetala sam dalje i razmišljala što bih još napisala.
I ništa mi nije padalo na pamet.
I onda sam razmišljala o tome kako je u tom stihu sadržano sve. I zašto pjesme ne bi mogle imati samo jedan stih? No je li to onda poezija ili proza? Ili pjesma u prozi? I zašto sve mora biti u nekim “kućicama”? Zašto bi trebali znati je li to poezija ili proza? Zašto bi me to uopće trebalo zanimati. Jedan stih – jedna misao. I Queenovci su rekli One man – One vision.
Može li jedan stih biti dovoljan? I što je sa životom? Kada nam je u životu dovoljno? Zašto se ne zaustavimo na jednom stihu, nego tražimo cijelu pjesmu, pa makar i na silu?
Ponekad je dovoljna jedna riječ. Jedan pogled. Opet glazba. Ovaj put Massimo – Iz jednog pogleda.
A ja – iz jednog stiha… Iz jednog stiha cijela “filozofska rasprava” u mojoj glavi.
Onda sam ugledala oblake. Oni su me trgnuli iz mojih razmišljanja. Odlučila sam da je dovoljan jedan stih.
Jutros me iza 5 probudio pas. I to ne bilo koji. Nego moj. Vlastiti. Ne lajanjem. Već prigušenim “nakašljavanjem”. Mislila sam ga ignorirati, ali sam začula nečije kruljenje crijeva. Nisam bila sigurna jel to on ili ja, pa sam ipak ustala.
Već kad sam otvorila vrata balkona i kad me dotaknuo svježi jutarnji zrak, moja “ljutnja” što sam tako rano ustala (a na godišnjem sam) polako je počela splašnjavati. Otvorila sam sva vrata da taj zrak koliko-toliko procirkulira stanom.
Nakon uobičajene igre mačke i miša prije izlaska, stavila sam ga na oprsnicu.
U hodnicima zgrade zadržala se ljetna sparina.
Lift i izlazak iz zgrade.
I odjednom – šok! Svježina! Jutarnja svježina! Nakon jučerašnjih 35°c, kada je zrak bio kao kod Babe Poludnice (“Kako je Potjeh tražio istinu”, Ivana Brlić Mažuranić), odjednom u nosnicama osjećam svježi jutarnji zrak koji me istovremeno miluje po golim ramenima. Mogla sam čak imati majicu s rukavima i ne bi mi bilo vruće.
Sve sam mu oprostila! (Mom Nikici)
Na aplikaciji sam provjerila temperaturu u Zagrebu. 19°c. 19°c! Pa to je gotovo dvostruko manje nego jučer u najtoplijem dijelu dana!
I onda smo se prošetali. Pustila sam ga da me vodi. Ionako sam van izašla radi njega, a ne radi sebe. Iako, pitam se, tko je tu koga izveo van. Da je do mene, ja bih sad spavala i propustila najbolji dio dana. Nije li on zapravo mene izveo, kad već sama nisam shvatila kada treba izaći?
I tu dolazimo do poante. A to je smisao.
Jer moje je prerano buđenje izlaskom na svježi zrak odjednom dobilo smisao. I možda će ostati najsmislenija stvar u cijelom danu.
Finding meaning. Ova mi sintagma nekako puno bolje zvuči na engleskom. Jer “finding” je istovremeno i imenica i glagol. U hrvatskom bi to bilo (pro)nalaženje smisla. Nalaženje mi nije tako lijepa riječ. A trebala bi biti. Svoju ljepotu dobiva riječju smisao.
Kao što rano buđenje dobiva smisao jednom ugodnom jutarnjom šetnjom.
A kada sam se onako rano probudila, to mi tada uopće nije imalo smisla.
I zato uvijek trebamo biti budni i otvoreni za vrijednosti što nas čekaju. Za smisao koji ne očekujemo.
Trebamo imati otvorene oči kako bismo primijetili ljepotu oko sebe.
“Noćne frajle”
Jer rano ujutro još su otvoreni cvjetovi koji cvatu noću.
Lonicera, kozokrvina, orlovi nokti
Jer rano ujutro cvijeće još snažno miriši.
Rano ujutro čuju se prva crkvena zvona.
Rano ujutro još izgleda kao da sve možemo. Dok nas vrućina ne demantira.
Po povratku iz šetnje još smo sjeli iza zgrade. Nikica nije želio kući. Nije se dao u zgradu, već me poveo do zidića i prvo sjeo, a zatim i legao na njega. Ptice su se polako stišavale, a jačali su zvukovi ponedjeljka. Automobili, šum prometa u daljini.
U jednom sam trenutku rekla: “Hajde! Idemo doma!” Nikica je ustao, kao da mi nikada nije pružao otpor. I lagano pošao za mnom u zgradu.
Hvala ti, moj mali prijatelju, na ovom posebnom iskustvu!
U Kućici su najljepši upravo zalasci sunca. Sjedimo na terasi i uživamo u pogledu na zalazak.
Kako sunce zalazi, tako ptičice postaju sve glasnije i glasnije.
Ima nešto meditativno u gledanju sunca koje zalazi. Kao da zalaskom sunca odlaze u zaborav i brige toga dana.
Ali to traje tek nekoliko trenutaka. Baš tih nekoliko trenutaka dok sunce nestaje, prvo iza oblaka, a zatim iza brda.
Želim tu sliku što dulje zadržati u glavi.
Sliku potpunog spokoja. Sliku odsustva svih nemira i briga. Upijati samo zvukove prirode oko mene. Samo pjev ptičica.
Svaki put kad pogledam Sunce, sve je niže i niže i boja mu je sve snažnija. Od žute prelazi u narančastu, pa u crvenu. I baš dok je najljepše – nestane.
A fascinantno mi je i kako samim svojim odlaskom, stvara najljepšu scenografiju.
Ipak, niti jedna fotografija ne može dočarati ljepotu zalaska. A niti jedna fotografija ne prenosi niti pjev ptica.
Ostaje vam samo da zamislite. Isto kao što ću ja zamišljati slike zalaska u trenucima kada će mi biti teško.
