U Kućici su najljepši upravo zalasci sunca. Sjedimo na terasi i uživamo u pogledu na zalazak.
Kako sunce zalazi, tako ptičice postaju sve glasnije i glasnije.
Ima nešto meditativno u gledanju sunca koje zalazi. Kao da zalaskom sunca odlaze u zaborav i brige toga dana.
Ali to traje tek nekoliko trenutaka. Baš tih nekoliko trenutaka dok sunce nestaje, prvo iza oblaka, a zatim iza brda.
Želim tu sliku što dulje zadržati u glavi.
Sliku potpunog spokoja. Sliku odsustva svih nemira i briga. Upijati samo zvukove prirode oko mene. Samo pjev ptičica.
Svaki put kad pogledam Sunce, sve je niže i niže i boja mu je sve snažnija. Od žute prelazi u narančastu, pa u crvenu. I baš dok je najljepše – nestane.
A fascinantno mi je i kako samim svojim odlaskom, stvara najljepšu scenografiju.
Ipak, niti jedna fotografija ne može dočarati ljepotu zalaska. A niti jedna fotografija ne prenosi niti pjev ptica.
Ostaje vam samo da zamislite. Isto kao što ću ja zamišljati slike zalaska u trenucima kada će mi biti teško.
I na taj način prizvati mir svom umu.
